Kada sam stigao kući, večera je već bila na stolu. Svojoj sam supruzi rekao da za nju imam važnu vijest. Sjela je da me, kao i uvijek, sasluša. Gledala me i očekivala tu važnu vijest koju ću joj priopćiti. Bože, kakvu ću joj samo bol nanijeti… hoće li ona to moći podnijeti? Jezik mi se petlja… osjećam da neću moći izgovoriti ono što želim, a moram. Skupljam snagu i uspijevam izgovoriti: „Želim razvod.“
Prešle su te teške riječi i preko moga jezika i ranile ovu slabašnu ženu. Vidim da joj je teško. Bol koja se jasno vidi u njezinim izmorenim očima veća je od nje. Tako je velika da se ne može opisati. Samo je uspjela upitati: „A zašto?“
Zanemario sam njeno pitanje, kao da nije ništa rekla. Više nije bilo riječi. Zamijenio ih je njen plač. Iz ruke joj ispade žlica, a ona poluglasno reče: „Pa ti nisi čovjek!“
Cijelu je noć plakala i vjerojatno razmišljala zašto joj to činim. Stvarni razlog nisam mogao iznijeti. Kako da kažem da među nama više nema ljubavi i da sada volim drugu ženu?! Točno je da među nama više nije bilo one stare ljubavi.
Ujutro sam joj dao papire da potpiše sporazumni razvod braka, prema kome joj ostavljam stan, automobil i 30 posto dionica koje posjedujem u velikoj tvrtki. Samo ih je pogledala i poderala. U braku smo već deset godina, a sada smo samo dva stranca pod istim krovom. Među nama više nema bliskosti. Udaljili smo se jedno od drugoga. Njeno kidanje papira doživio sam kao nepotrebno odugovlačenje, ali od moje namjere ne može me ništa odvratiti. Volim drugu, i tu činjenicu ne može ništa promijeniti. Njen je plač za mene bio pokazatelj da je moja odluka ispravna. Ono što sam tjednima planirao, počinje se ostvarivati.
Vratio sam se kasno. Zatekao sam svoju suprugu kako nešto piše. Večeru nisam ni očekivao ni želio, pa sam odmah otišao na spavanje. Čitav sam dan proveo s drugom ženom i umorio sam se. U ponoć sam se probudio i vidio da ona još uvijek nešto piše. Tome nisam pridavao nikakav značaj, te sam ponovno zaspao.
Ujutro su na mom stolu bili papiri koje je ona u noći pisala. Napisala je uvjete pod kojima će potpisati ugovor o sporazumnom razvodu braka. Bili su to čudni zahtjevi. Za sebe nije tražila ništa, osim jednog mjeseca koji bismo još trebali provesti zajedno. Tražila je da se u tom razdoblju, pred drugima ponašamo kako se ponaša svaki normalan bračni par. Obrazložila je to činjenicom da naš sin ima ispite u školi, a ona ne želi da naš razvod loše utječe na njegov uspjeh. Bez razmišljanja sam pristao na taj njen uvjet. Ali, ona ima još jedan uvjet. Želi da svako jutro uradim ono što sam uradio prvo jutro našeg bračnog života. Traži da je svako jutro na rukama iznesem iz spavaće sobe. Pomislio sam da već gubi razum. Međutim, ako je to njena posljednja želja, i to ću ispoštovati. Ta, mjesec će brzo proći i ja ću biti slobodan.
O tim čudnim uvjetima, obavijestio sam svoju novu ljubav, a ona je podrugljivo primijetila da je to njen posljednji bezuspješni pokušaj da izbjegne razvod braka.
Sa suprugom već dugo vremena nisam dijelio postelju, ali kada sam je prvo jutro uzeo u naručje, moja osjećanja prema njoj probudiše se. Sjećanja su navirala. Bila su živa i snažna. Nisam ih se mogao osloboditi. Moj prvi dan braka s ovom ženom izašao je na površinu.
Naš je sin vidio kako sam ju uzeo u naručje, i počeo vikati: „Tata nosi mamu!“ Osjetio sam nekakvu gorčinu u grlu. Što bi moj sin rekao da zna što činim njegovoj mami?! Ne zna on koliku joj bol nanosim. Odnio sam je kroz dnevni boravak do kućnog praga, onako kako sam to učinio prije deset godina. Ona je zatvorila oči i prošaptala: „Molim te, nemoj još govoriti djetetu o našem razvodu.“ Kimnuo sam glavom, potvrdivši da neću.
Kada sam krenuo na posao, ona je stajala na autobusnoj stanici. Idemo u istom pravcu, ja sam sam u automobilu a ona čeka autobus. Pored nje sam prošao kao da je ne poznajem. Taj prizor nikada neću zaboraviti.
Sljedećeg dana, dok sam je nosio, njen me miris podsjetio na sretne dane našeg bračnog života. Uvidio sam da sam je potpuno zapostavio. Vrijeme je ispisalo blage crte po njenu licu. Više nije mlada i lijepa kao nekada. I njena se kosa promijenila. Jedno me pitanje mučilo: Kakav sam ja to čovjek i činim li joj nepravdu(?!)
Četvrti dan, dok sam je nosio na rukama, vratila se ona nekadašnja bliskost prema toj ženi. Bio je to jak osjećaj koji me potpuno nadvladao. Darovala mi je deset najljepših godina svoga života. Bila je prema meni dobra i poslušna. Takva je žena pravo blago. Svaki naredni dan jačao je te osjećaje prema njoj. Iz dana u dan, moja je supruga bila sve lakša. Nije ju bilo teško nositi. Mislio sam da gubi težinu zbog briga i našeg skorog rastanka. Za ženu nema većeg udarca od razvoda braka.
Jednog sam dana promatrao kako traži odjeću da se odjene. Sva joj je odjeća bila prevelika. Tada sam shvatio da mi je lako nositi jer je smršavila.
Jednog dana, dok smo sjedili jedno pored drugoga, spontano sam pružio ruku prema njoj i nježno je spustio na njenu glavu. Tada je naš sin ušao i povikao: „Tata, vrijeme je da nosiš mamu!“
Njemu je bilo drago gledati kako ju nosim i to je postao sastavni dio njegova svakodnevnog života. Taj je trenutak iščekivao i radovao mu se. Ona ga je pozvala i zagrlila s toliko topline, kao da je to posljednji zagrljaj. Uzeo sam je i ponio iz sobe. Nježno je savila svoje slabašne ruke oko moga vrata… Osjetih prema njoj ono što sam osjetio kada sam je prvi put uzeo u naručje. Taj lijep osjećaj narušavalo je samo to što je ona sada mnogo slabija. Kada sam je uzeo u naručje posljednje jutro, nisam mogao nastaviti ni jednog koraka. Naš je sin već bio u školi. Ostali smo sami u kući. Nisam vjerovao da se tako nešto može dogoditi. Bez nje više nisam mogao. Mome kajanju nije bilo kraja. Spustio sam je na krevet, zagrlio i zaplakao. Molio sam je da mi oprosti i govorio: „Sve do sada nisam znao koliko si dobra i što mi značiš!“
Zatim sam istrčao iz kuće, sjeo u automobil i otišao do žene s kojom sam bio u vezi. Pred njenom sam kućom istrčao iz automobila ne zatvorivši vrata. Bojao sam se zadržavanja, da se ne bih predomislio i promijenio svoju odluku. Ona me čekala pred vratima s osmijehom na licu. Rekao sam: „Žao mi je, ali ja se nikada neću razvesti od svoje supruge!“ Moje su je riječi izbezumile. Bila je nepomična. Kroz suze je izustila: „Jesi li ti normalan?!“ ponovno sam se ispričao a ona me pljusnula i zalupila vratima.
Monotoniju u moj brak donijele su sitnice. Nismo se jedno od drugoga udaljili zato što se ne volimo. Nedostajali su samo poneka lijepa riječ i lijep postupak. Nosio sam je na svojim rukama samo mjesec dana i sreća se vratila u našu kuću. Vraćajući se kući, donio sam čvrstu odluku da ću od tada svako jutro nositi svoju suprugu u naručju, sve dok nas smrt ne rastavi.
Svratio sam u cvjećarnicu da kupim supruzi najljepši buket cvijeća. Prodavačica me upitala: „Što ćemo napisati na podsjetnici?“ Sav sretan rekao sam: „Nosit ću te u naručju sve dok nas smrt ne rastavi.“
Požurio sam kući da je obradujem, a moje je lice krasio osmijeh, koji nisam mogao skinuti s lica. Ušao sam u njenu sobu, ali… Moja je draga supruga nepomično ležala. Napustila je ovaj svijet.
Saznanje da se moja plemenita supruga mjesecima borila s tumorom, a da mene o tome nije ni obavijestila, pogodilo me kao grom iz vedra neba. Zato je onako naglo oslabjela. Poštedjela me brige i tuge, a ja sam je povrijedio na najgori mogući način. Okrenuo sam joj leđa kad joj je bilo najteže. Bio sam potpuno zaslijepljen i zaveden. Možda će ona meni i oprostiti, ali ja to sebi nikada neću oprostiti.
Znala je ona da na ovom svijetu neće dugo ostati, pa je željela poštedjeti našeg sina trauma kojima bi bio izložen da smo se rastali. Željela je da se naš sin mene sjeća kao čovjeka koji je iskreno volio njegovu mamu, svoju suprugu.
Udoban stan, luksuzni automobil, dionice i velika ušteđevina nisu jamac sreće u braku. Sitnice život čine i ljude usrećuju. Nađite vremena za svog životnog suputnika.
Nadam se da će netko izvući pouku iz onoga što se meni dogodilo i da će ova moja ispovijest spasiti koji brak i koju porodicu.
Autor nepoznat