Svojevrsna euforija je nastala u Hrvatskoj povodom dolaska visokog kineskog državnog i poslovnog izaslanstva predvođenog tamošnjim premijerom Li Keqiangom. Hrvatski mediji dužnosnici kao da se natječu tko će objaviti senzacionalniju vijest o milijardama koje će navodno Kinezi iskrcati u hrvatsko gospodarstvo.
Tako se na sva zvona govori o kineskom ulaganju u nizinsku prugu Rijeka – Zagreb, navodno je njihovo državno brodogradilište zainteresirano postati strateškim partnerom posrnulim hrvatskim brogodogradilištima Uljaniku i 3. maju, a jedna kineska ljubiteljica bivšeg jugoslavenskog vođe opet je posjetila Kumrovec gdje želi kupiti oronulu bivšu političku školu koja je obrazovala komunističku elitu i prenamjeniti je u turističko-zdravstvene svrhe.
Ima toga još.Tako je objavljena i vijest da će Kinezi možda graditi stadion Kantridu. Prije nekoliko mjeseci govorilo se da će nam izgraditi i nacionalni stadion. Nažalost, kako se te najave brzo pojave, tako još brže nestanu.
Tako je od svih velikih obećanja koji se ovih dana povlače po hrvatskim tiskovinama izgledno samo ono što je dosada potpisano. Nekoliko ugovora i memoraduma iz kojih, kad se sve razbistri, proizlazi kako će Kinezi Hrvatima prodavati visoku tehnologiju preko Huaweija, a mi ćemo njima – mlijeko.
Koje mlijeko, upitali su se mnogi, kad se zbog niskih otkupnih cijena zadnjih godina prepolovio broj hrvatskih farmi s muznim kravama. Sada hrvatske mljekare uvoze više od polovice potrebnog mlijeka iz drugih europskih zemalja, a hrvatski farmeri masovno stavljaju ključ u brave i odlaze vani.
No, to valjda znaju u hrvatskom ministarstvu poljoprivrede. Što se pak tiče Kineza, oni odavno prakticiraju poslovnu praksu koja ne ostavlja previše prostora za druge. Uzmimo za primjer Pelješki most koji upravo grade novcem kojeg je u visini od 85 posto sredstava osigurala Europska unija (15 posto je hrvatsko ulaganje).
Posao su dobili na natječaju jer su bili najjeftiniji. Neke europske tvrtke (Strabag...) su prigovorile da je njihova ponuda bila – dampinška, ispod cijene. Na gradilištu su uglavnom kineski radnici koji i stanuju u kontejnerima, a i većina repromaterijala stići će iz Kine. Iako je za pohvalu brzina kojom rade taj za Hrvatsku važan instrastrukturni objekt, zabrinjava što će za hrvatske podizvođače ostati vrlo malo poslova.
Drugi model su investicije koje kreditira kineska izvozna banka Exim, a bilo ih je dosta i po zemljama istočno od Hrvatske. Kinezi daju kredit za koji jamči ta država, a poslove dobivaju kineske tvrtke. Izvode ih također uglavnom kineski radnici uz uvoz većine repromaterijala iz vlastite zemlje. Takvim sustavom Kinezi jačaju svoje gospodarstvo i otvaraju sebi nova tržišta, ali u tom se krije i zamka.
U slučaju da projekt ne daje dovoljno novca za otplatu kredita, mora ga plaćati država gdje se gradi iz proračuna, zbog čega su neke od njih koje su prihvatile takvo kinesko kreditiranje morale smanjiti izdatke za zdravstvo, socijalne naknade, itd. Imajući to u vidu, treba biti vrlo oprezan kada se govori o velikim kineskim ulaganjima. Oni su primarno zainteresirani samo za ona koja doprinose širenju tržišta za kinesku robu u Europi.
To znači da ih možda zanima kontejnerski terminal u Rijeci, ali pritom treba imati u vidu da je jedna velika kineska kompanija (CCCC) prije nekoliko dana postala partner talijanskoj luci Trst preko koje namjerava transportirati svoju robu do logističkog centra u Slovačkoj koji je veličine milijun četvornih metara. Što se tiče nizinske pruge od Zagreba do Rijeke, još trebaju izračunati hoće li im to biti isplativno, odnosno mogu li dovoljno zaraditi kroz 50-godišnju koncesiju, koja im je navodno ponuđena.
Sve drugo, a posebice priče kako je navodno kineski premijer u 4 sata ujutro, sažalivši se valjda nad sudbinom radnika iz Uljanika d. d., zvao šefa kineskog državnog brodogradilišta, pitajući ga može li se nešto učiniti u pogledu njihova spašavanja, malo su vjerojatna. Osim toga, u Kini je jednopartijski sustav pa je teško zamislivo da bi kineski premijer, koji je pri vrhu tamošnje Komunističke partije, u gluho doba noći se nešto konzultirao sa svojim podređenim na toj ljestvici.
Uostalom, o svakom ulaganju Kinezi dobro proanaliziraju donosi li im korist prije nego se u to upuste, a o tome svjedoče i njihova dosadašnja ulaganja u Hrvatsku. Iako je bilo najava o njihovim velikim investicijama, na kraju ih se može nabrojiti vrlo malo. Uložili su u Krapinske Toplice, u tvrtku Mate Rimca, a krajem prošle godine počela je, kako su mediji prenijeli, prva velika kineska investicija u Hrvatsku od 160 milijuna eura u vjetroelektrane iznad Senja.
No, to ulaganje, kao i kod drugih vjetroelektrana, na kraju će platiti hrvatski porezni obveznici kroz povećanu cijenu struje jer se u tim aranžmanima država obvezuje kupovati svu struju koja se proizvede po cijeni koja je bitno viša od postojeće. Uostalom, poznato je da su kod vjetroelektrana povratak ulaganja i znatna zarada zajamčeni u relativno kratkom vremenskom roku.
Ostali najavljivani projekti su i dalje na čekanju, što znači daleko od realizacije. Dakako da je Hrvatskoj u interesu razvijati odnose s najmnogoljudnijom zemljom svijeta i drugom po veličini svjetskom gospodarstvu. Iako je robna razmjena između dviju zemalja relativno mala, podaci govore da otprilike uvozimo osam puta više robe nego je izvozimo.
Bilo bi dobro kada bi se ogromno kinesko tržište otvorilo za hrvatsku robu, kao i da Hrvatska ne bude zaobiđena u kineskoj inicijativi „Jedan pojas, jedan put“. Ali, to se može samo kroz projekte u kojima će i hrvatske tvrtke dobiti svoj dio kolača kako ne bi bile samo promatrači u velikim poslovima koje izvode kineske tvrtke, a financiraju se europskim ili hrvatskim novcem.
My blog posted with SteemPress : https://teleskop.hr/hrvatska/puste-price-o-milijardama-nema-mjesta-euforiji-oprezno-s-kinezima/