Objesih na vješalicu zaborava još jedan kaput, još jedan komadić nečega što ne želim imati na sebi... Ne osvrćem se više prema toj vješalici. Tamo ostaju neke stara bremena, stara vremena.
Tu sam gdje sam i tu je moje sad, moj put. Dijaloge i argumente cijenim, monolozi bez ušiju nisu za mene. Neka ti monolozi ostanu na svojim pozornicama. Nisam ciljana publika. Ako ih i zatrebam, znam da su na vješalici...
Daleko sam od divnog i krasnog, daleko od poželjnog i bitnog... Ne tražite mudrost od mene, jer samo sam posrednik u moru informacija...
Volim to što jesam i gazim taj put. Možemo putovati zajedno ili usputno, no ikad neću gaziti tuđim putem...
Unikat sam u Svemiru i svakom dopuštam da bude.
Volim i volim biti voljen. ... I volim da me voljeni vole... Što je tu loše?
p.s. Sve što sam pisao u prvom licu, želim da vrijedi za sve (drage) ljude.
