U zanimljivom američkom špijunskom filmu The Good Shepherd glavni protagonist Wilson, parafrazirajući stihove Ovidijevih Metamorfoza, izgovora:
"I grabbed a pile of dust, and holding it up, foolishly asked for as many birthdays as the grains of dust, I forgot to ask that they be years of youth. "
U originalu, ograničeno strogom formom toga vremena, to zvuči malo drugačije:
“Pa mi progovori: "Biraj, o djevojko Kumska, što hoćeš,
Dobit ćeš što god želiš". Tad hrpicu praha sa zemlje
Dignem i zamolim luda, da toliko godina
Feb mi Dade, kolìkê se praške u hrpici nalaze onoj;
Samo zaboravih uz to da molim za godine mlade..” [1]
Prašina, kao što se u svakodnevnom životu uvlači u svake pore naše prostora, tako se svijest o istoj reflektira kroz svake pore našeg postojanja: od kulture, umjetnosti, pjesama, pa i znanosti. Već u Knjizi postanka nepoznati autor upozorava čitaoca da je "..iz zemlje uzet (si) bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti." [2]
Dok pišem ovaj tekst, stanice sa moga tijela pridružuju se prašini koja se taloži u mome životnom prostoru i nastavit će se taložiti – zahvaljujući drugome zakonu termodinamike - sve dok ne upotrijebim nekakav rad i uvedem red. No kako drugi zakon termodinamike ne može biti prevaren, i moje prisilno održavanje kemijske neravnoteže sa okolinom će, s vremenom, popustiti i uskoro, relativno gledajući, postati ću dio te prašine protiv koje se čitav život borim.
No, prije nego svi skupa postanemo prašina, pokušajmo je iskoristiti da budućim prašinama objasnimo neke elementarne stvari uz pomoć.. prašine.
Teorije zavjera
Već sam u ranijim člancima ustvrdio da "postoji niz mogućih objašnjenja za ljudski tendenciju teorijama zavjera. U članku iz veljače prošle godine objavljenom u Political Psychology, Daniel Jolley i koautori napominju da “..teorije zavjera zadovoljavaju važne psihološke potrebe, omogućujući ljudima da raznim događajima pridruže smisao, da izbjegnu egzistencijalnu tjeskobu, da izbjegnu osjećaj nesigurnosti, da im pomogne naći smisao u kaotičnom svijetu, u borbi protiv osjecaja bespomoćnosti, te da se suoče sa manjkom kontrole.” [3] Istraživanje iz 2011. godine objavljeno u časopisu Personality and Individual Differences pokazalo je jaku korelaciju između vjerovanja u teorije zavjere i shizotipa, te paranoičnih ideja [4], dok je članak iz 2015. objavljen u časopisu Thinking & Reasoning ustvrdio korelaciju između vjerovanja u teorije zavjere i vjerovanja u paranormalno. [4] U istom članku utvrđena je i negativna korelacija između razine edukacije i vjerojatnosti da će pojedinac vjerovati u neku od teorija zavjera (što je osoba školovanija, manja je vjerojatnost da će vjerovati u neku od teorija zavjera), a članak iz 2014. naslovljen Analytic thinking reduces belief in conspiracy theories govori nešto na sličnom tragu – analitičko razmišljanje je odličan lijek protiv teorija zavjera. [5]"
I premda postoje brojni argumenti za tvrdnju da smo bili na Mjesecu (koje je vrlo lako pronaći na brojnim popularnoznanstvenim stranicama), pokušat ću u ovom članku pokazati da je naše buduće stanje ravnoteže (prašina) upravo najbolji argument.
Apollo 16 i mali rover
U misiji Apollo 16, koja je počela na datum 16. Aprila 1972., astronauti John Young i Charles Duke proveli su 71 sat na površini Mjeseca. Na toj misiji nastale su čuvene snimke vožnje u LRV-u (Lunar Roving Vehicle) po površini Mjeseca.
Naravno, Youngu i Dukeu vjerojatno nije bilo ni na kraj pameti da ćemo u 21. stoljeću imati pokret koji, ne samo da smatra da je čitavo spuštanje na Mjesec bila prevara, nego i smatra da je Zemlja ravna ploča. Vjerojatno su pomislili kako će snimke, koje su pravili, služiti tek kao simpatičan arhiv dok budemo osvajali Mars i ostale planete našeg sustava.
Međutim, stvarnost je surova.
2012. godine ovi snimci postaju aktualni kada ih fizičari Hsiang-Wen Hsu i Mihály Horány sa University of Colorado Boulder, u članku Ballistic motion of dust particles in the Lunar Roving Vehicle dust trails objavljenom u American Journal of Physics, odlučuju analizirati u svrhu edukacije. [6] Dio snimke koji ih je posebno zanimao bila je upravo: prašina
Gravitacija i prašina
LRV je, naravno, pri pokretu ostavljao zanimljive tragove prašine za sobom (kao rezultat trenja između kotača LRV-a i mjesečeve površine). Oblici prašine koji su nastajali, a koji su vidljivi na snimci (te imaju specifičan oblik), ovisili su o početnoj brzini prašine i gravitacijskom ubrzanju koje "tjera" čestice prašine da se vrate na površinu Mjeseca.
Kako se čestice prašine gibaju kao projektili, gibanje im možemo opisati srednjoškolskim jednadžbama za kosi hitac:
A kako je moguće da ih možemo opisati ovim jednadžbama? Pa zato jer smo u efektivnom vakuumu, pa nemamo otpora zraka! Da imamo otpora zraka, onda bi te jednadžbe postale kompliciranije (tj. poprimile oblik jednadžbi kakve moramo koristiti na Zemlji):
Iz snimke možemo odrediti kut između čestica prašine i kotača LRV-a (između 45 i 55 stupnjeva), te brzinu okretanja kotača (koja utječe na početnu brzinu čestica prašine). Pošto su trajektorije čestica vidljive iz snimke, lako je izračunati jedini preostali nepoznati parametar: gravitacijsko ubrzanje.
Analizom snimke dobivamo da gravitacijsko ubrzanje iznosi 1.48m/s2, što odgovara, u okviru odstupanja od 10%, vrijednosti, gravitacijskom ubrzanju Mjeseca.
Otpor zraka
Kako zbog vakuuma nema otpora zraka, sve čestice će se jednako ponašati, bez obzira na veličinu. U slučaju Zemlje to ne bi bio slučaj: veličina čestice drastično povećava otpor zraka, kao i njenu trajektoriju. Razlika između trajktorija čestica u vakuumu i u mediju (zraku) prikazana je na sljedećoj slici:
Sa plavim križićima smo označili rezultate mjerenja (snimke) koji se gotovo savršeno poklapaju sa rezultatima jednadžbi horizontalnog hitca u vakuumu uz brojčanu vrijednost gravitacijskog ubrzanja na Mjesecu. Radi usporedbe na slici je, zelenim isprekidanim crticama, prikazano kako bi izgledale trajektorije dvije čestice, različitih dimenzija, na Zemlji.
Kao što smo rekli, zbog otpora zraka, ali i drugačije gravitacijske konstantne, trajektorije čestica na Zemlji, koje bi nastale prilikom gibanja LRV-a, izgledale bi bitno drugačije nego one koje vidimo na snimci.
S druge strane, trajektorije koje vidimo na snimci gotovo se savršeno preklapaju sa teorijskim predviđanjima iz fizike u slučaju kada je gravitacijsko ubrzanje upravo onakvo kako je na Mjesecu i u slučaju vakuuma (što je također slučaj na Mjesecu).
Drugim riječima: zakoni fizike pokazuju da je ova snimka nastala na Mjesecu.
A od zakona fizike ne može postojati jači argument po pitanju slijetanja na Mjesec.
Je li lažiranje moguće?
No recimo da je netko bio toliko inteligentan, kada je lažirao ovu snimku, da je odlučio paziti na svaki detalj, pa tako i na prašinu.
Da bi reproducirao rezultate sa snimke ta osoba je morala ostvariti dva uvjeta:
(i) snimati sve u ogromnom studiju koji je vakuumiran,
(ii) i koji se, uzimajući da moramo imati umjetno gravitacijsko ubrzanje od 1.62 m/s2 (ubrzanje Mjeseca), mora gibati sa određene visine prema "dolje" (prema površini Zemlje) konstantnom akceleracijom od 8.19 m/s2 da bi simulirao akceleraciju gravitacije Mjeseca u tom vakuumiranom studiju.
Čak i ako bismo uspjeli napraviti takvu tehnologiju (ogromni studio koji je vakuumiran iznutra i koji ima takve vertikalne potisnike da održava konstantan pad sa ubrzanjem od 8.19 m/s2), za snimiti ovu kratku snimku sa YouTube videa (2.23min), naš studijo bi trebao padati puna 84 kilometra (dakle, sa visine od 84 kilometra).
Stoga bi već za ovako kratke snimke trebala tehnologija koja po nekim svojstvima i nadmašuje tehnologiju koja nam je bila potrebna da čovjeka pošaljemo na Mjesec.
Umjesto zaključka: prašina
Čuveni popularizator astronomije Carl Sagan jednom je rekao da živimo u društvu ovisnom o znanosti i tehnologiji, u kojeg gotovo da nitko pojma nema o znanosti i tehnologiji. Pošto su već politički teoretičari zaključili da živimo u post-istinitom dobu (kada koncept istine gubi objektivan karakter), gledajući razne šarlatanske pokrete (od ravnozemljaškog pokreta, preko raznih šarlatanskih poziva da ignoriramo suvremenu medicinu, znanstvena otkrića, itd.) teško se ne oteti dojmu da ulazimo u post-znanstveno doba: dobu u kojem znanost gubi na težini pred navalom iracionalnih duštvenih pokreta.
Ukoliko zbilja tako nastavimo, neće me čuditi scenarij u kojem od ljudske civilizacije preostaje tek prašina na opustošenoj planeti.
Prašina koja će poslužiti nekim svemirskim putnicima da zaključe ponešto o bićima koja su nekoć postojala na tom trećom kamenu od Sunca, ali i gravitacijskom ubrzanju Zemlje na osnovi tragova prašine koji će njihov "rover" ostavljati dok bude prelazio preko onoga što je od nas ostalo.
Dust in the wind
All we are is dust in the wind..
REFERENCE
[1] Ovidije. Metamorfoze, 14. pjevanje, 135-139
[2] Biblija. Post 3, 19
[3] D. Jolley, K. M. Douglas, R.M. Suttona. Blaming a Few Bad Apples to Save a Threatened Barrel: The System-Justifying Function of Conspiracy Theories, Political Psychology (2017).
[4] J. Eric Oliver, Thomas J. Wood. Conspiracy Theories and the Paranoid Style(s) of Mass Opinion, AJPS, 58-4, 952-966 (2014).
[5] K.M. Douglas et al. Someone is pulling the strings: hypersensitive agency detection and belief in conspiracy theories, Thinking & Reasoning, 22, 1 (2016 ).
[6] H.W. Hsu, M. Horány. Ballistic motion of dust particles in the Lunar Roving Vehicle dust trails, American Journal of Physics 80, 452 (2012).